Članak sociologa Slavena Letice objavljen u Večernjem listu od 24.10.2o16. pod naslovom Kako je u Ustav ušlo ” Svako ljudsko biće ima pravo na život” u nekim važnim segmentima dezinformira čitatelje i čitateljice. Stoga ga dopunjujem dolje navedenim podacima.
Autor iskrivljuje ili propušta navesti bitne činjenice, a te su:
1/ U tekstu S.L. je proizvoljna i pogrešna interpretacija čl.21. Hrvatskog Ustava, koji glasi : st.1. “Svako ljudsko biće ima pravo na život. st.2. U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.” Čl.21. se odnosi na čovjeka koji je živ rođen, a ne na plod u ženinoj maternici. Da se odnosi i na plod u maternici, čl.21. mogao je, uz zabranu smrtne kazne, sadržavati i st.3., npr.: ” U Hrvatskoj nema induciranog pobačaja”, zar ne ?!
Predsjednik Tuđman i ostali ustavotvorci hrvatskog Ustava iz 1990. nisu unijeli u Ustav odredbu koju je željela Katolička crkva “Jamči se nepovredivost ljudskog života od začeća do prirodne smrti.“, iako je, prema pisanju S.L., biskup i kardinal Katoličke crkve dr. Franjo Kuharić ” pristojno zamolio da bi njemu i Crkvi bilo izuzetno stalo da se u hrvatskom ustavu nađe ” upravo takva odredba. Ona se ipak ne nalazi u gl.III našeg Ustava, naslovljenoj ” Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda”, jer svi postojeći međunarodni i regionalni instrumenti o ljudskim pravima kojih je Republika Hrvatska država-stranka priznaju pravo na život od rođenja, a ne prenatalno. To stoga, što ne postoji konsenzus oko definicija početka ljudskog života, ljudske osobe i ljudskog bića, niti na biološkoj, niti na medicinskoj, niti na filozofskoj i etičkoj, kao ni na teološkoj razini. Usprkos suprotnim glasinama koje bučno pronose protivnici pobačaj i temeljnih ljudskih prava žena, plod u maternici nema pravnu osobnost niti mu pripadaju temeljna ljudska prava do trenutka rođenja. ( Vijeće Europe, The right to life: A guide to the implementation of Article 2 of the European Convention on Human Rights, 2006, Human rights handbooks, No. 8., )
Već članak 1. Opće deklaracije o pravima čovjeka, kojom su temeljna ljudska prava ustoličena u naše moderno doba, proklamira: ” Sva ljudska bića su rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”. Da se radi o pravu čovjeka koji je rođen, a ne pravu zigote, blastociste, embrija i fetusa u maternici, potvrđuju povijesti usuglašavanja kasnijih ugovora (travaux preparatoires) i juriprudencija organa ovlaštenih za interpretaciju i nadzor njihovog provođenja. Osim toga, opći komentari, zaključna mišljenja i preporuke nadzornih tijela Ujedinjenih naroda i preporuke i rezolucije EU redovito naglašavaju obavezu država-stranki da ženama osiguraju siguran i legalan pobačaj kao garant njihovih prava na zaštitu od diskriminacije, na život, zdravlje, fizički i psihički integritet, privatnost, sigurnost, autonomiju, informirani izbor, zaštitu od okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja i drugih temeljnih ljudskih prava.
2/ Autor teksta propustio je navesti da je “Pravo je čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.“ iz čl. 272. Ustava Socijalističke republike Hrvatske od 1974.godine važeće temeljno ljudsko pravo, kako međunarodno, tako i u Republici Hrvatskoj. Ono je proklamirano još Teheranskom deklaracijom 1968.godine, uz proslavu 20-e godišnjice donošenja Opće deklaracije o pravima čovjeka UN. To što ono nije navedeno u Ustavu Republike Hrvatske ( dok je, npr. u Ustavu Republike Slovenije zadržano) da bi se zadovoljilo Katoličku crkvu i kardinala Kuharić, kojeg je, kako ističe S.L. ” predsjednik Tuđman iskreno volio i poštovao”, time to pravo ni u kojem slučaju nije prestalo važiti !
Naime, Republika Hrvatska je država stranka Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (UN, 1979.), kao i Fakultativnog protokola uz Konvenciju, koji pojedincima i grupama omogućava žalbeni postupak u slučaju kršenja prava iz Konvencije.
Članak 16. (1) e)/ Konvencije ženama daje ” jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o broju i razmaku između djece, te pristup informacijama, edukaciji i sredstvima koja im omogućuju korištenje ovim pravom”.
U Općim preporukama br.21. uz čl. 16 (1) (e) Konvencije iz 1994. pojašnjeni su razlozi zbog kojih žena ima pravo samostalno odlučivati o broju i razmaku između djece. Prepoznato je da trudnoća i briga za podizanje djece utječe na pravo žene na edukaciju, zapošljavanje i druge aktivnosti vezane uz njezin osobni razvoj, a predstavljaju i nejednako radno opterećenje. Broj djece i razmak između djece imaju slične posljedice na ženin života i zadiru u njeno fizičko i mentalno zdravlje. Prisilna trudnoća, prisilni pobačaj i prisilna sterilizacija također imaju ozbiljne posljedice za ženu. Stoga odluka hoće li ili neće imati djecu, iako najbolje donesena zajedno sa suprugom ili partnerom, ne smije biti ograničena voljom bračnog druga, partnera, roditelja ili države. Osim toga, žena mora imati na raspolaganju informacije o kontracepciji, spolni odgoj i usluge za planiranje obitelji.
Prema odredbama čl.140. Ustava Republike Hrvatske, UN KOnvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena ( kao i ostale konvencije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda) je dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj snazi je iznad zakona, te je sudovi mogu i neposredno primjenjivati kad odlučuju o pitanjima koja se tiču zaštite ljudskih prava pojedinaca. Zakon o sudovima u članku 5. propisuje: ˝Sudovi sude na osnovi Ustava i zakona. Sudovi sude i na osnovi međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Sudovi primjenjuju i druge propise koji su donijeti sukladno Ustavu, međunarodnom ugovoru ili zakonu Republike Hrvatske”.
Iz svega navedenog proizlazi da je pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz čl. 16 (1) e) UN Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. Stoga Zakon o zdravstvenim mjerama za slobodno odlučivanje o rađanju djece ne može biti derogiran bez teških kršenja međunarodnog ugovora između Republike Hrvatske i Ujedinjenih naroda, kojeg predstavlja UN Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena.
Voljni pobačaj je medicinskim zahvat kojim žene, osim primjenom kontracepcije ili apstinencijom od seksa, mogu regulirati svoju plodnost, dakle realizirati svoje pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Brojni opći komentari, opće preporuke, zaključna mišljenja i odluke raznih odbora Ujedinjenih naroda koji prate provedbu međunarodnih ugovora o ljudskim pravima naglašavaju potrebu legalnosti pobačaja i osiguravanja njegove dostupnosti ženama. U instruktivnom tekstu Bringing Rights to Bear. Abortion and Human Rights je navedeno više od 160 takvih dokumenata, koje S.L. i svatko drugi može proučiti.
Republika Hrvatska je prošle godine (2015.) dobila Zaključne primjedbe UN Odbora za praćenje provedbe Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW Odbor) o svom 4. i 5. periodičkom izvještaju o provođenju Konvencije, u kojem je Hrvatska pozvana da regulira priziv savjesti liječnika na način da on ne opstruira dostupnost sigurnog i legalnog pobačaja ženama, te da troškove pobačaja i kontracepcije uključi u zdravstveno osiguranje.
I Sveta stolica je početkom 2014. primila također vrlo ozbiljne Zaključne primjedbe Odbora za prava djeteta UN zbog nepoštivanje prava djeteta na uživanje najveće moguće razine zdravlja, posebno spolnog i reproduktivnog zdravlja. Kao sporna navedena su 1/ stajalište Svete stolice o abortusu, koje predstavlja očigledan rizik za zdravlje i život trudnih djevojčica/djevojaka (Zaključne primjedbe, 54,55) i 2/stavovi i prakse SS-e vezane uz kontracepciju, seksualno i reproduktivno zdravlju i informiranje adolescenata, koje imaju negativne posljedice u vidu ranih i neželjenih trudnoća, potajnih abortusa i spolno prenosivih bolesti, uključivši HIV/SIDA (Zaključne primjedbe, 56,57). Jedna od preporuka Odbora Svetoj stolici jeste da izmijeni kanon 1398. o pobačaju, tako da navede okolnosti u kojima pobačaj može biti dopušten (Zaključne primjedbe, 54,55).
U EU, jednakost žena i muškaraca je jedna od temeljnih vrijednosti na kojima je Unija utemeljena. Ravnopravnost žena i muškaraca i zabrana diskriminacije po osnovi spola su integralni dio Europske konvencije o ljudskim pravima (čl.14.) i Povelje o temeljnim pravima EU (čl.21.)
U EU, koje je Republika Hrvatska članica, spolno i reproduktivno zdravlje i prava žena su u ingerenciji država članica, kao i sva ostala pitanja zdravlja i zdravstva / Rezolucija o spolnom i reproduktivnom zdravlju Europskog parlamenta /2013/2040 (INI)/. Pri tome, Europski parlament je višekratno podržao implementaciju Akcijskog programa Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju, Kairo 1994. Među ostalim, Parlamentarna skupština vijeća Europe donijela je 2004. godine Rezoluciju 1399 ” Europska strategija za promicanje seksualnih i reproduktivnog zdravlja i prava”, a 2008. godine Rezoluciju 1607 ” Pristup sigurnom i legalnom pobačaju u Europi”. U Izvještaju o napretku jednakosti između žena i muškaraca u EU 2013.godine (2014/2217(INI) (Tarabella izvještaj) kojeg je Europskom parlamentu podnio Odbor za prava žena i rodnu jednakost u siječnju 2015., u čl.Ae navedeno je da su seksualna i reproduktivna prava temljna ljudska prava i da trebaju biti uzeta u obzir u akcijskom programu za zdravlje EU-e. U čl.45. izrijekom se podržava stanovište da žene moraju imati kontrolu nad svojim spolnim i reproduktivnim zdravljem i pravima, “ne manje od spremnog pristupa kontracepciji i pobačaju”; podupiru se mjere i aktivnosti za poboljšanje pristupa žena zdravstvenim uslugama i informacijama o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima i pozivaju se EU i države-članice da uvedu mjere i aktivnosti za osvješćivanje muškaraca o njihovoj odgovornosti u području seksualnosti i reprodukcije.
U godišnjem izvještaju Europskom parlamentu o stanju ljudskih prava i demokracije u svijetu 2013. i s time povezanoj politici EU (Panzeri Izvještaj) iz veljače 2015. godine, ponovno su afirmirani spolno i reproduktivno zdravlje i prava (čl.135. i 136.) i izraženo protivljenje bilo kakvom umanjivanju. U čl.136. navedeno je: ” Sa žaljenjem se konstatira da je žensko i djevojačko tijelo, posebno u pogledu spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava, još uvijek ideološko bojno polje, i poziva se EU i države-članice da priznaju neotuđiva prava žena i djevojaka na tjelesni integritet i autonomno odlučivanje u pogledu, između ostalog, prava na pristup dobrovoljnom planiranju obitelji i sigurnom i legalnom pobačaju…”
Prije samo nekoliko mjeseci, 6. srpnja 2016 godine Vijeće ministara EU donijelo je rezoluciju CM/ResChS(2016)3 protiv Italije, radi diskriminacije žena u pogledu dostupnosti legalnog pobačaja zbog nedovoljno reguliranog prava na priziv savjesti ginekologa ( situacija vrlo slična našoj, u Hrvatskoj, ali od nas još nitko nije koristio mehanizam žalbe).
Zaključno: Iako je pravo često “rastezljivo”, a zakoni se interpretiraju ovako i onako i nisu nepromjenjivi, dvije su činjenice danas nezaobilazne.
1/ Pravo na život iz čl.21. Ustava Republike Hrvatske, jednako kao i u međunarodnom humanitarnom pravu, odnosi se na čovjeka koji je živ rođen, a ne na plod u maternici.
2/ Pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece je temeljno ljudsko pravo, koje važi u Hrvatskoj jednako kao i u svakoj drugoj državi stranci UN Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena.
Zbog toga Ustavni sud Republike Hrvatske najvjerojatnije neće proglasiti Zakon o zdravstvenim mjerama za slobodno odlučivanje o rađanju djece neustavnim. Manevar kojim su, po vlastitom priznanju, S.L., , dr. Franjo Tuđman, dr. Smiljko Sokol, dr. Darko Bekić, mons. Kokša, kardinal Kuharić i drugi, u tekstu S.L. neimenovani akteri, pokušali ozakoniti partikularni, religijski, katolički nauk u sekularnoj državi, na račun temeljnih ljudski prava žena i muškaraca u Hrvatskoj, pasti će u vodu. U XXI stoljeću Hrvatska svoje građanke i građane ne bi smjela vraćati u prošlost, u kojoj su žene bile diskriminirane i ponižene. Pobačaj treba ostati legalan i siguran medicinski postupak. Informacije i edukacija o spolnom i reproduktivnom zdravlju i pravima trebaju biti svima dostupne, a posebno kontracepcija. Žene trebaju i dalje slobodno i odgovorno odlučivati hoće li roditi, kada će roditi i koliko će djece roditi, bez prisile voljom bračnog druga, partnera, roditelja, zdravstvenih radnika ili države. Hoće li ili neće slijediti crkvene odredbe u pogledu rađanja djece i opet će biti, kao što je to i sada, stvar njihove osobne, sasvim privatne odluke. Majčinstvo treba biti dobrovoljno i željeno.
Autorica: dr.sc.Gorjana Gjurić, pedijatrica u mirovini
U Zagrebu, 24.10.2016.