Kada sam počela studirati medicinu i zamislila svoju budućnost kao liječničku, pobačaj nije mogao biti dalje od te moje ideje. Sjećam se da je cijela moja generacija primala velike količine e-mailova u kojima nas se pozivalo da se pridružimo grupi ‘Studenti/ce medicine za pravo na izbor’, koje bi pročitala s interesom, ali bih ih onda pustila da potonu na dno inboxa. Znala sam gdje stojim, ideološki, i kako bi glasala u situaciji, ali nisam počela shvaćati kako bi se moja profesionalna dužnost prema pacijenticama i osobna uvjerenja mogla prožimati.
Četiri godine nakon, mnogo toga se promijenilo. Za dva kratka mjeseca ću diplomirati na medicinskom fakultetu i započeti sa svojom karijerom ginekologinje. Iako još imam mnoge godine formativnog treninga ispred sebe, znam jednu stvar – kakva ću ginekologinja biti. Uvijek ću biti za i zalagati se za pacijentičino pravo na izbor, i dalje ću učiti o tome kako joj pomoći da sigurno prakticira to pravo.
To je ono što znam. Posljednjih nekoliko godina su na mene duboko utjecale žene koje sam srela u trenutku kada su tražile medicinsku pomoć vezanu uz prekid trudnoće. Pravo na izbor više nije integralni dio moje osobne ideologije. Osjećam da je to stvar profesionalne i etičke odgovornosti.
Razumjeti i poduprijeti pacijenticu u njezinoj odluci je jedno. Biti suočena s fizičkim implikacijama te odluke je nešto posve drugo.
Na fakultetu smo učili/e relativno malo o pobačaju. Slušali smo jedno predavanje o materiji, deskriptivno i lišeno ikakve ideologije na način na koji su većina predavanja bila lišena ideologije. Kasnije u tom istom mjesecu, slušali/e smo predavanje dviju liječnika/ca: jedna osoba je radila u ruralnom predjelu zemlje i odabrala je ne raditi pobačaje, dok je druga osoba pružala pacijenticama te usluge. Umjesto debate, obje su osobe ispričale svoje priče i pustile nama da razmišljamo. Za mene, to je bio početak dugog procesa koji se reflektira na moju ulogu buduće liječnice.
Perspektiva liječnika koji odbija raditi pobačaje na osnovi vjere je za mene bila vrlo provokativna I problematična. Objasnio je da se on protivi pobačaju radi svoje savjesti, i to ne samo za vršenje istih, već i za slanje pacijentice liječniku/ci koji/a pobačaje radi. Govorio bi svojim pacijenticama da je to put na koji on s njima ne može poći (njegove riječi kako ih se sjećam) te bi ih uputio svom kolegi, koji bi im zatim rekao gdje mogu napraviti pobačaj.
Pogledala sam po dvorani za predavanje i primijetila kako neki od mojih kolega/ica kimaju glavom u odobravanju na njegovu priču koja se zapravo čini sasvim razumnom, dok je dio ipak bio začuđen. Bila sam u potonjoj grupi. Zašto me je to toliko uzrujavalo? Izgledao je kao dragi čovjek koji ima pravo na svoja osobna uvjerenja i izražava ih, no što sam više promišljala o prioritizaciji takvih vjerovanja nad onime što smatram njegovom profesionalnom obvezom prema pacijenticama, to sam bila sigurnija da bi njegov izbor mogao štetiti pacijenticama.
Svi/e imamo osobna uvjerenja, ali izložiti pacijentice neizostavnoj osudi koja je morala pratiti takve susrete je djelovalo jednostavno krivo, kao i prisiljavanje da ona ide kod još jednog/e liječnika/ce.
Kasnije sam promišljala, kada u jednom momentu pacijentica napokon dođe do usluge koju traži, može li se doista vratiti tom liječniku? Kako se pozitivna i povjerljiva veza između liječnika/ce i pacijentice može nastaviti nakon ovoga?
Uskoro su se moja promišljanja o pobačaju pretvorila iz teorijskih u praktična. Na trećoj godini studija sam provela šest tjedana uronjena u svijet ginekologije i opstreticije. Imala sam pacijenticu koja je imala kirurški pobačaj – prvi koji sam ikada vidjela. Pacijentica je bila majka dvoje zdrave djece, trudna s trećim, no trudnoća je išla potpuno krivo. Njezin fetus je imao ozbiljne anomalije koje su dijagnosticirane u drugom tromjesečju trudnoće. Anomalije su bile toliko ozbiljne da je bilo izgledno da će fetus umrijeti ili u maternici ili kratko nakon poroda. Nakon što je saznala, žena je odlučila prekinuti trudnoću.
Sama procedura nije bila nježno upoznavanje s praksom pobačaja. S jedne strane, drago mi je da je tako, jer me je natjerala da prvi put propitam svoju ideologiju, smanjujući moju emocionalnu reakciju u odnosu na ono što sam osjećala dubokom dužnošću prema pacijentici koja je bila ispred mene.
Shvaćati i razumjeti pacijenticu u njezinoj odluci je jedno. Biti suočena, iz prve ruke, s fizičkim implikacijama te odluke je druga. Postoji razlog što protivnici/ce prava na pobačaj često koriste fotografije nastale nakon ovakvih procedura u drugom tromjesečju. Fetus je, u datom trenutku trudnoće, već bio razvijen u nešto što je pomalo djelovalo i bilo prepoznatljivo kao biće s ljudskim izgledom.
Prvi put sam osjećala težinu onoga što je ranije bilo samo teorija. Bila sam prisiljena, u tim minutama u operacijskoj dvorani i mnoge dane nakon toga, prevazići svoju tugu s nečime potpuno suprotnim. Bio je to snažan i rastući osjećaj da smo učinili/e nešto terapeutski i dobro, da smo olakšali mali dio tereta i patnje, i da smo, što će se dogoditi kroz neko vrijeme,pomogli/e pacijentici da dođe na put ozdravljenja nakon užasne situacije.
Kako sam nastavila raditi s pacijenticama, otkrila sam da većina pobačaja ne izgleda tako. Većina žena koje zatraže pobačaj – do 90 posto – to učine u prvih 12 tjedana trudnoće i samooko 1 posto ga zatraži nakon 20 tjedana tudnoće. Unatoč čestim stereotipima, žene koje imaju pobačaje su rasno različite, mnoge su iz nezavidnih pozicija i nestabilnih socijalnih situacija, kao i ostale koje uživaju relativne privilegije. Njihovi razlozi za donošenje odluke o prekidu tudnoće su različiti i često vrlo kompleksni. Mnoge od pacijentica koje sam vidjela su bile ili udane ili u nekim drugim oblicima predane veze. Statistike nam govore da više od 60 posto žena već ima djecu.
Neke od pacijentica koje sam srela su znale svoju odluku i razloge od trenutka kada je test pokazao pozitivno, dok su druge duže promišljale o ovome i donesle jednako odlučan sud. Neke su bile u miru s njom, neke su bile u konfliktu same sa sobom na dan procedure, i dalje žaleći činjenicu da su trudne u trenutku kada to ne žele biti.
Nikada neću zaboraviti pacijenticu koja mi je rekla da je jedina stvar koja može biti gora od pobačaja zapravo njezina potencijalna odluka da kliniku napusti i dalje trudna. Ovaj osjećaj bivanja zarobljena između zida i teške odluke je bila česta, no kako je druga pacijentica jednom objasnila, bilo je neke utjehe i snage u tome što makar imaju izbor.
Živimo u zemlji gdje je otprilike pola trudnoća neplanirano, stoga, ne pretjerano iznenađujuće, postoji i mnogo žena koje zatrudne i odluče ne roditi. Znamo da će jedna od tri žene imati pobačaj do 45 godine života. Je li taj broj, kako neki smatraju, previsok? U 1990-im godinama Clintonova je administracija popularizirala ideju da pobačaj treba biti “siguran, legalan i rijedak”. Shvaćam takav sentiment, ali mislim da ima krivu poantu. Postoji mnogo načina kako smanjiti broj pobačaja. Neki od njih, a za koje mogu reći da smo im svjedočili/e u zadnjih nekoliko desetljeća, ne promoviraju zdravlje i reproduktivnu autonomiju žena.
Štoviše, jednoumno inzistirati da pobačaj mora biti “rijedak” nastavlja sa stigmatizacijom one jedne od tri žene koja će donesti tu odluku. S gledišta javnog zdravstva, krajnji cilj ne bi trebao biti smanjenje broja pobačaja, već osnaživanje žena da donose informirane reproduktivne izbore.
Možda djeluje kao trivijalna razlika, no različite su agende koje minimaliziraju odluke o ženskom zdravlju na društveno prihvatljive standarde i agende koja doista promiče žensko zdravlje.
Kao liječnici, kada sam uočena s etičkom ili kliničkom dilemom, jednostavno pitanje često pruža nevjerojatnu jasnoću situacije: koristi li ovo što radim mojim pacijenticama? Odgovor na ovo pitanje je uvijek “da” kada poduprem pacijentičino pravo na izbor. Porod pod prisilom nikada nije u najboljem interesu niti za dobrobit žene. Čak i u najboljim okolnostima, trudnoća nije, s medicinske strane, benigno stanje. Smrtnost radi komplikacija vezanih uz trudnoću ili porod je 14 puta veća od rizika koji prati ženu tijekom sigurnog induciranog pobačaja.
No, za mene, ta konstatacija je tek početak. Kao liječnica ću biti orijentirana ka radu za zdravlje svojih pacijentica, a to je puno više od brige za samo tijelo. To je naglašeno kada se radi o reproduktivnom zdravlju, koje ima neizbježnu emocionalnu i društvenu vrijednost za pacijenticu. U tom smislu, pravo na pobačaj je stvar dostojanstva i osnovne razine autonomije nad njezinim tijelom.
Šteta koju nanosi odbacivanje te autonomije je stvarna. Dosta je vratiti s malo u prošlost kako bi shvatili/e da na razini zakona i propisa ne postoji mjesto između legalnog pobačaja i nema pobačaja. Umjesto toga, imamo izbor između sigurnog i nesigurnog pobačaja.
Mnogi aktivisti/kinje koji se zalažu za zabranu pobačaja odbijaju prihvatiti činjenicu da žene koje ne mogu ostvariti pravo na siguran, legalan pobačaj, odabiru nesiguran pobačaj. No, u prošlosti se to događalo, u velikim brojkama, a zdravstvene posljedice za žene su bile tragične. Procjene o broju ilegalnih pobačaja u 1950-tima i 60-tima variraju od minimalno 200 tisuća do više od milijuna. Ovi ilegalni pobačaji su bili opasni – gotovo 20 posto svih smrti vezanih uz trudnoću je nastupilo kao posljedica ilegalnog pobačaja.
Danas gotove sve smrti koje nastupe kao rezultat nesigurnog pobačaja su statistike zemalja u razvoju, gdje je usluga ilegalna ili nedostupna na drugi način. Vraćanje SAD-a u takvu situaciju bi bilo zastrašujući udar na zdravlje i dobrobit žena.
Nema dostupne sredine kada se radi o trudnoći. Iako žena može odlučiti dati dijete na udomljavanje i ne biti roditeljica, teret tudnoće i poroda i dugotrajne posljedice istih su jedino na njezinim leđima.
Nemogućnost kompromisa je ono što čini debatu o pobačaju toliko zanimljivom široj javnosti. Ne postoji jednostavan odgovor, ali vjerujem da postoji ispravan odgovor. Sve se svodi na to kakvi smo mi, kao društvo, jesmo li spremni/e prihvatiti svijet u kojem mogućnost žene da stvori i rodi dijete ravna obvezi da to i učini. Jesmo li spremni/e prihvatiti nesiguran i nelegalan pobačaj ispred sigurnog i legalnog pobačaja u ime osnaživanja ovog imperativa? Na takva pitanja, kao buduća liječnica koja će brinuti o zdravlju žena, odgovaram – ne.
Ja sam studentica medicine koja je za izbor, i uskoro ću biti liječnica koja će se zalagati za izbor, predana učenju, između svega ostalog, kako bi mogla pružati sigurnu uslugu pobačaja i zagovarati se za prava svojih pacijentica. Osjećam da je neobično važno za liječnike/ce da se uključe u ovaj razgovor u trenutnoj političkoj klimi. Posljednjih godina izgleda kao da su anti-choice aktivisti/kinje zauzeli poziciju brige za žensko zdravlje kako bi opravdali sve pokušaje ograničavanja legalnog pobačaja
Za proceduru koja je sigurna kao pobačaj, količina pravilnika koji ga okružuju je nevjerojatno. Od siječnja 2014. godine više od pola država je donijelo na snagu pravilnike koji ograničavaju prava na uslugu pobačaja i osobama koji ga čine i pacijenticama. American Medical Association iAmerican College of Obstetricians and Gynecologists se protive ovakvim regulacijama jer oni ne pridonose sigurnosti pobačaja, već ugrožavaju zdravlje žena limitirajući im pristup ovoj usluzi.
Legalnost pobačaja ne znači previše ako je nemoguće pristupiti toj usluzi. Broj davatelja usluge je u porastu, kao i broj klinika u kojima se pobačaj može napraviti. Od 2011. godine alarmantnih 90 posto okruga u SAD-u funkcionira bez klinike za pobačaj, unatoč činjenici da38 posto Amerikanki živi u tim dijelovima zemlje.
Obavezo savjetovanje i otežavajući periodi čekanja su dizajnirani kako bi ženu odvratili od odluke i nemaju ništa s povećanjem sigurnosti ove, već ionako veoma sigurne prodcedure. Neke države ograničavaju pristup pobačaju efektivnim prisiljavanjem klinika da se zatvore na temelju neadekvatnih uvjeta koji su irrelevantni za provođenje sigurnog prekida trudnoće. To možda i hoće smanjiti broj pobačaja, ali neće poboljšati zdravlje žena.
Liječnici/ce su u mnogim državama zakonski dužni/e pročitati netočne informacije o rizicima pobačaja pacijenticama prije same procedure. To narušava toliko važno povjerenje koje treba postojati između žene i njezinog/e liječnika/ce i u sukobu je s liječničkom prisegom da neće učiniti ništa loše. Pobačaj možda jest vruće političko pitanje, ali je on u svojoj osnovi medicinsko pitanje, kao i sama trudnoća.
Neovisno o tome koja je tvoja moralna pozicija kada se govori o pobačaju, politizacija ženskog zdravlja nas treba zabrinjavati jer kada se govori o ograničavanju prava, zdravlje je, a ne ideologija, na kocki. Zagovaranje prava žene na siguran pobačaj je jedan od načina na koji ispunjavam svoju dužnost promoviranja zdravlja svojih budućih pacijentica.
Izvor: Libela.org