Iako sam prije 2 mjeseca rodila, prije 5,5 godina nisam imala taj luksuz izbora. Studentica, dečko student, upitno zaposlenje kada imaš malu bebu jer koliko ćeš biti na bolovanju radi djeteta?
Menstruacija mi je kasnila par dana a dobrih dva tjedna sam imala konstantne bolove kao da će doci svaki čas. Dogovorila sam pregled kod svojeg ginekologa koji je za vrijeme pregleda ultrazvukom veselo izjavio da sam trudna i da su moje godine (26) idealne za iznijet trudnoću i da se ništa ne brinem i da će sve biti uredu.
Čim mi je rekao da sam trudna znala sam sto trebam napraviti jer sam od prvog razgovora o seksu s mamom znala da ako mi se ikada dogodi neplanirana trudnoća i ja nisam u situaciji omogućiti djetetu normalan život onda ga neću imati. Doktor me zamolio da prespavam odluku i da ćemo sve dalje dogovoriti. Ostala sam pri odluci prekida trudnoće.
Objasnio mi je kako se to nekad radilo u Petrovoj bolnici ali su ukinuli taj odjel. Savjetovao mi je bolnicu Sv. Duh jer su tamo dobri mladi doktori i neće to obaviti “mesarski” kao stariji doktori. Išla sam u Sv. Duh dogovoriti se za prekid i tamo me sestra na šalteru pitala koliko imam godina i nije joj bilo jasno zašto s 26 godina želim prekinuti trudnoću. Morala sam dogovoriti pregled prije samog dogovora prekida trudnoće, bila sam u 6 tjednu.
Na pregledu mi je doktorica pokazala uzv fetusa, kao da mi već samo po sebi nije bilo teško i grozno sto donosim takvu odluku. Rekla mi je da je i ona na faksu ostala trudna i da je rodila te da su joj roditelji puno pomogli (moji su radili i već dovoljno financijskih briga bez da im još dođem s djetetom). Nakon pregleda je dogovoren datum postupka, taman u 7 tjednu trudnoće. Naručena u 8 ujutro, dolazim natašte, primaju me i upisuju, plaćam 1800 kn postupak, smještaju me u krevet i čekam. Čekam. Čekam. Dolazi još jedna žena na prekid trudnoće, doma ima troje djece. Čekamo. Dolazi sestra i ispričava se da je doktorica zadržana i da čekamo. Čekamo. Prolazi mi milijun misli u glavi.
Jedna od njih je da odustanem i idem doma samo da se agonija čekanja završi. S obzirom na toliko čekanje sestra dopusta mojem dečku i mami koji su me čekali vani, da me posjete. Mentalno se raspadam ali se držim hrabra u čekanju. U 12.30 napokon stiže doktorica i kreće s kiretažama zena koje su redom stigle prije mene. Dolazim na red, hodam do sobe i stola, penjem se i smještam kako mi govore, doktorica je mlada i ima mili pogled kada joj sestra kaže da je prekid trudnoće. Stavljaju mi infuziju i ubrizgavaju mi “anestetik”, stišće mi se grlo doslovno. Sestra iza mene pita u kojem sam tjednu, “sedmom”, komentira mi da sam mogla još malo pričekati da se plod razvije da postupak bude lakši.
Kreće postupak, postavljaju instrumente i kreće struganje. Užas, agonija, suze, grlo stegnuto, manijakalna bol. Sestra pored mene me drži za ruku i gleda kao da mi se ispričava. Sestra iza mene pita što nisam već jednom rodila i kako me može bas toliko boljeti. Svaki potez po maternici sam osjetila. Jedina pomisao je bila da me tako boli iz kazne zbog odluke koju sam donijela. Postupak je završen i sestra mi počinje objašnjavati sto i kako dalje iako sam bila potpuno dezorijentirana od cijelog postupka. Sama si slažem uloške na gaćice i oblačim se, hodam nazad do svojeg kreveta. Užas, nemoć, sram, jad… Ni najgorem neprijatelju takvo sto ne bi htjela. Pustili su me doma dva sata nakon postupka. Dan danas se sjećam tog dana. Dugo sam se osjećala kao da sam u minusu, minus jedno dijete. Otvoreno sam pričala o tome sto sam prošla. Nije sramota ali je užas kako je to izvedeno i da sestre, žene, nemaju nikakvu empatiju prema drugoj ženi.
Tjedan dana nakon mojeg iskustva evo pacijenata s transparentima ispred bolnica “trudna si? Nisi sama” “dijete živo bice” “i fetus osjeća”. Kako sam radila u blizini Vinogradske bolnice svaki dan sam ih gledala. Stoje, ne rade, mole… Tko od njih se ikada našao u situaciji da mora birati – zadržati ili prekinut trudnoću?
Žene bi trebale imati pravo ako se odluče na prekid trudnoće, da to obave dostojanstveno koliko je to moguće, bez plaćanja i bez stigmatiziranja uz mogućnost pomoći psihologa/psihijatra ako je potrebno.
Ana, 26
