PREOBLIKOVANJE ABORTUSA DA UDAHNE ŽIVOT U „KULTURU SMRTI“
Abby Minor je autorica o seksualnoj politici na Bitch Media u 2018.
Siječanj nam donosi 46. obljetnicu Roe v. Wade, zbog čega deseci tisuća aktivista protiv abortusa odabiru, kao i svake godine nakon 1974., upravo ovo prohladno vrijeme u godini za svoj put u Washington D.C. za March for Life (Hod za Život), okupljanje koje je postepeno raslo od svog začetka da bi postalo najveći pro-life događaj u svijetu. Kako čine već desetljećima, sudionici hoda će iskoristiti taj vodeći pro-life događaj kako bi isticali vodeću pro-life ideju da život počinje začećem; ta misao je naveliko izražena u temi ovogodišnjeg hoda „Unique from Day One“ („Jedinstven od Prvog Dana“).
Za nas koje radimo na smanjenju stigme oko abortusa, takve tvrdnje znaju biti frustrirajuće i baciti nas u intelektualne krugove. Znamo da nismo niti zle niti zbunjene te da su naša iskustva s abortusom obilježena mudrošću i brigom. No kako možemo dokazati da abortus ne prekida život? Kako možemo definirati „život“ ili pobiti tuđu definiciju toga kada ljudski život počinje?
Želim pitati drugačije pitanje: Što ako problem oko toga počinje li život začećem zapravo nije bitan? Drugim riječima, što ako jednostavno prigrlimo činjenicu da je abortus koristan, nužan i svet – čak i ako život uistinu počinje začećem?
Djelatnici i savjetnici u području pobačaja i opcija u trudnoći već dulje vremena priznaju da abortus podrazumijeva neku vrstu smrti. Charlotte Taft, bivša predsjednica Abortion Care Networka te pionirka u pružanju psihološkog savjetovanja kod abortusa, napominje da kao što se ponekad radost i olakšanje mogu pojaviti kao emocije kod iskustva pobačaja, „također se može javiti tuga, jer pričamo o smrti, o neprenošenju života naprijed, a ne znamo kako pričati o završetku života na način koji poštuje život.“ Melissa Madera, osnivačica Abortion Diary web-stranice, pridružuje se Taftinim riječima; Madera je slušala stotine žena dok su pričale svoje priče o pobačajima te također ističe da osjećaji prema smrti mogu igrati ulogu u tim pričama. „Iako to nije biće koje postoji u ovom svijetu već,“ Madera kaže, „odlučujemo hoće li život ići naprijed ili ne – i u to je uključena smrt, kako bi izabrali život, odnosno drugačiji život, za sebe.“
Ali ova perspektiva je nešto od čega se tradicionalni pro-choice pokret odvajao i Taft primjećuje da postoje tenzija između stvarnih ljudskih iskustava i konvencionalnih pro-choice poruka. Priznati „kompleksnost izbora da se ne donese novi život na svijet te zapravo prekid života,“ kaže, „je kontroverzan čak i unutar pro-choice pokreta jer ne znamo kako razgovarati o životu i smrti u abortusu.“
Ne znamo kako razgovarati o tome najvećim razlogom zbog toga jer su sile koje žele zabraniti abortus diktirale uvjete debate. Stoljećima je zapadnjački patrijarhat, kapitalizam, kršćanstvo i militarizam sadio kod nas strah o mraku, ambiguoznosti i smrti, te postavio plodno tlo za anti-choice retoriku. Do trenutka kad je papa Ivan Pavao II opisao „dramatičnu borbu između ‘kulture života’ i ‘kulture smrti’“ u ranim 90-ima, naša kultura je već povezivala „život“ s dobrotom te duboko stigmatizirala smrt. Stoga su papina stroga izvrtanja pružila aktivistima protiv abortusa, kao i političarima, ono što se čini kao nepobitni argument za opisivanje svoje pozicije: Koristeći njegovu retoriku, slave March for Life na način da „promovira kulturu života“ te osuđuju Planned Parenthood jer „vodi kulturu smrti.“ I dok pro-choice komentatori
Tekst je preuzet sa bitchmedia.org.