There aren’t ‘women who have abortions’ and ‘women who have babies.’ Those are the same women at different points in their lives.
Ove riječi dr. Rachel Atkins nekako najbolje opisuju mene, ženu u ranim tridesetima, majku dvoje djece i ženu koja se odlučila na abortus (pobačaj, prekid trudnoće na zahtjev…).
Još i prije nego sam pred par godina početkom lipnja napravila test za trudnoću znala sam da će biti pozitivan. To je bila četvrta po redu (jedna vanmaterična i dvoje djece), simptome sam kužila od prvog dana. Međutim, ovaj plus nije bio popraćen strahom i panikom kao prvi (godinu dana nakon vanmaterične, sa ogromnom šansom da se ista ponovi) niti onom pozitivnom vibrom kao drugi, ono kada jednostavno znaš da će sve biti u redu. Ovaj je bio popraćen laganim očajem i suzama…
Kako se to desilo?! Pa pazili smo!!! A-ha, znam, bila sam na putu neko vrijeme, kad sam došla doma malo smo se zanijeli… kondom je negdje zaštekao… i eto… ne dešavaju se neželjene trudnoće samo nepažljivim djevojkama i onima koja se svjesno ne štite…
Pokazujem test mužu:
On: što ćemo?
Ja: znam što nećemo, a to je troje djece…
On: OK, ti odluči, ja sam tu…
Drugi dan sam sjedila na stubištu u svojoj firmi i zvala doktora koji je pratio moju prvu trudnoću, on radi privatno i znam da mogu računati na njega, obaviti pobačaj što je brže moguće, sa što manje pitanja i podpitanja.
Ne, ja ne radim pobačaje. ŠOK. Ali imam kolegu kod kojeg vas mogu uputiti, evo broj, nazovite i dogovorite se. Recite da ste moja J. Pauza br. dva, opet isto stubište, ovaj puta na telefonu ljubazna sestra: aha, trebate doktora. Dođite danas da vas pregleda pa ćete se dogovoriti.
Odlazim odmah nakon posla, ordinacija u pristojnom kvartu, uredna, sa modernom opremom, opet ljubazna sestra. Uobičajena pitanja, mjerenje tlaka, piški u čašu, čekaj dokora. Penjem se na stol, pregledava me i pokazuje ekran UZVa, kao da ja nešto na njemu kužim… Ne volim doktore i želim biti što prije gotova s pregledom i dogovoriti se što dalje.
Sjedimo za stolom i on mi priča koliko je embrij razvijen. Kažem mu „ne morate mi to pričati, nemam ja problema sa svojom odlukom, ni s jedne strane“.
Naravno, ali on mi želi objasniti tehničku stranu, kako će zahvati izgledati, pa da mi malo približi cijeli postupak i da se malo opustim. Dogovaramo se da dođem sutra.
Odlazim s posla ranije, javljam se mužu i ulazim u ordinaciju. Skidam se, sestra mi daje onu jednokratnu odjeću i pomaže da se popnem na stol. Cijelo vrijeme je nasmijana, topla, kuži koliki sam trtaroš i pokušava mi pomoći da se opustim (ja se užasno bojim doktora, osjećam se nelagodno čak i kada odem kod svog obiteljskog liječnika samo po uputnicu ili recept).
Liježem na krevet, sestra mi daje injekciju, djelovanje je gotovo trenutno, svjesna sam ali ne osjećam ništa…
Sam zahvat je trajao kratko, bio je bezbolan, papa test ponekad osjetim jače… Ustajem, sestra mi pomaže da se obučem i vodi me u drugi dio ordinacije, tamo je krevet pa da malo dođem k sebi. Zovem muža, on je negdje vani i kaže da dolazi gore za par minuta, zvao je taksi, čekati će nas i vodi me doma. Baka će pokupiti djecu iz vrtića i nahraniti ih, a ja mogu odmarati.
Prije odlaska provlačim karticu, 1500 kn je iznos, sreća da je bila plaća tih dana pa prolazi bez problema. Doktor mi daje recept za antibiotik, dogovaramo kontrolu za par dana i pozdravljamo se. Ja sam još uvijek prilično mamurna pa me muž gotovo nosi, a sestra komentira kako je pažljiv i kako su rijetko koji tako prate i podržavaju svoje žene.
To popodne sam prespavala, a drugi dan otišla na posao. Nikakvih problema ni komplikacija nije bilo, nisam osjećala bol, lagano krvarenje koje je ubrzo stalo. Na papiru je pisao da je pobačaj krenuo, da ja nisam željela ići u bolnicu i da je on napravio kiretažu. Na kontroli je također sve bilo u redu.
Emocije? Psihička bol? Da li sam imala osjećaj da sam učinila nešto loše? Da li sada imam taj osjećaj?
Prilično sam jaka osoba, većinu odluka pa tako i ovu donijela sam jer sam sigurna da je to u tom trenutku bilo ispravno i nisam željela prihvatiti kompromis. Dioba stanica do koje je došlo za mene ne predstavlja živo biće niti sam mislila (i dalje ne mislim) da sam ubila svoje dijete niti da sam svojoj djeci oduzela brata/sestru. U skladu s time ni psihičke boli nije bilo. U jedom trenu sam pomislila kako je svemir nepravedan i kako sam cijelu prvu trudnoću strepila i stalno nešto sumnjala, a sada kada mi se dogodilo nešto što ne želim sada je kao sve u redu. Ali ni to mi nije bio „znak“ niti nešto što bi me pokolebalo ili mene natjeralo na razmišljanje što bi bilo kad bi bilo i dali bi mooožda ipak mogla imati troje djece. Danas, s odmakom od par godina mogu reći da sam (smo, je kod nas je on poštovao mene, moje tijelo i moj izbor) donijela dobru odluku.
Pro choice je nešto što mi trebalo biti standard. Pobačaj mora biti dostupan, a odgoj djece usmjeren prema tome da znaju za sredstva za kontracepciju, da znaju da je siguran sex nešto što te ne štiti samo od neželjene trudnoće već i od spolno prenosivih bolesti. Apstinencija kao takva i nije loša ali nije nešto na što ću se ja oslanjati niti nešto što ću svojoj djeci postaviti kao imperativ.
Edukacija, dostupnost informacija, zdravstveni odgoj u školama je ono što nam mora biti cilj.
Žene moraju imati mogućnost izbora, bez da ih se poprijeko gleda, bez da moraju tražiti rješenja van institucija, bez raznoraznih priziva savjesti motiviranih krivim razlozima.
Jer neka žena će imati sreće i doći u ordinaciju u kakvu sam ja došla. Neka možda neće pa će završiti u nekoj mračnoj rupi… Vješalice moraju ostati u prošlosti…