U ime zigote, embrija i fetusa – o čemu se govorilo na okruglom stolu?

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i Inicijativa liječnika/liječnica za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini organizirali su okrugli stol „Pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece“, koji se 14. lipnja, održao u Novinarskom domu.

Uz partnerstvo s Udrugom AKTIVA i uz podršku Platforme 112, CESI i Inicijativa liječnika/liječniica održanim okruglim stolom upozorili su javnost na aktualne i direktne prijetnje koje ugrožavaju pravo žena da slobodno, odgovorno i samostalno odlučuju o rađanju djece bez pritisaka i prisile.

O važnosti prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece i posljedicama ograničavanja ovog prava govorili su brojni stručnjaci i stručnjakinje. Okrugli stol je svojim uvodnim izlaganjem „Regresija ženskih reproduktivnih prava u RH: umjesto pOkrugli stol 4oštivanja, derogiranje i opstruiranje“ otvorila dr.sc. Branka Galić, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U svom izlaganju podsjetila je na povijest reproduktivnih prava žena u svijetu i Hrvatskoj te naglasila kako „Hrvatskoj prijeti daljnja opasnost od još većih derogiranja reproduktivnih prava žena usponom i agresivnim istupima članova anti-choice pokreta u RH“.

Uslijedila su izlaganja liječnika u sklopu kojih je doc.dr.sc. Dubravko Lepušić govorio o prisilnoj trudnoći, doc. dr.sc. Gorjana Gjurić o pravosudnoj i medicinskoj prisili nad ženama u trudnoći i porodu, dok je dr.sc. Jasenka Grujić govorila o tome kako unaprijediti spolno i reproduktivno zdravlje i prava žena.

Pročitaj više

Komentari

comments

Naše zdravlje. Naša prava. Naši životi!

Skupina feminističkih udruga i inicijativa je gerila akcijom obilježila Međunarodni dan akcije za žensko zdravlje kako bi ukazale na činjenicu da je žensko reproduktivno zdravlje puno više od prava na pobačaj. Noćna akcija je provedena u nekoliko većih gradova širom Hrvatske. Ukrasile smo kipove žena u Splitu, Poreču, Rijeci, Opatiji i Zagrebu, i to lentama s natpisom “Naše zdravlje. Naša prava. Naši životi!”. One sada, u svojoj postojanosti, šalju poruku koja vrijedi oduvijek i vrijedit će zauvijek, koliko god konzervativne struje negirale.

U svjetlu rasta pokreta koji ima za cilj zabraniti pobačaj, a pod krinkom brige za žensko zdravlje i demografiju, smatramo kako je izuzetno važno javnosti ukazati na to da se diskurs o ženskom reproduktivnom zdravlju ne odnosi jedino i isključivo na prekid trudnoće. Reproduktivna prava uključuju i pravo na medinski potpomognutu oplodnju i dostojanstvo pri porodu, no te kategorije problema nisu u opisu posla “boraca/kinja za život”. Isto se odnosi i na sramotne uvjete u rodilištima. S druge strane, RH nikada nije regulirala opciju poroda kod kuće za žene koje to žele, unatoč zahtjevima građanki.

Pravo na pobačaj je žensko ljudsko pravo i on mora ostati legalan I siguran.

Moramo imati na umu sve aspekte ženskog zdravlja, uključujući prevenciju trudnoće i (ne)dostupnost besplatnih hormonalnih kontraceptiva, diskriminatorni zakon koji regulira pravo na sterilizaciju kao metodu trajne kontracepcije, samu trudnoću, porod i period postpartuma. Smatramo kako je važno govoriti o nasilju i diskriminaciju pri porodu koje se ne evidentira u bolničkim dokumentima, a žene ga ne prijavljuju radi straha i srama.

Zdravlje trans* osoba i lezbijki nije prepoznato u sustavu i iste doživljavaju kontinuiranu diskriminaciju prilikom prakticiranja prava na zdravstvenu skrb. Kada se govori o ženskom zdravlju, treba uzeti u obzir sve žene, ne samo one “podobne” za nastavak hrvatske loze.

Nadalje, spolni i zdravstveni odgoj u školama nije integriran kao trening životnih vještina koji se temelji na znanosti i činjenicama, već je njegova implementacija podložna osobnim tumačenjima predmetnim profesorima/cama, što otvara izuzetno mnogo prostora za manipulaciju i indoktrinaciju. Takvo stanje po svoj prilici produžava se u nedogled s ovakvim odnosom Vlade prema kurikuralnoj reformi te pokušajem uplitanja politike i nametanja partikulacije ideoloških stavova u program obrazovanja, što i ovom prilikom osuđujemo.

Zaključno, želimo podsjetiti na preporuke Odbora za ukidanje diskriminacije žena, kojima Odbor od RH traži da se regulira priziv savjesti liječnika na način da prakticiranje priziva ne ometa pristup prekidu trudnoće i njezi koja dolazi nakon istog te da se rodiljama osigura autonomija i donošenje informiranog odabira tijekom poroda, ali i uvođenje opcije poroda kod kuće za žene koje to žele. U istim preporukama je Republci Hrvatskoj predloženo da poduzme mjere kojima bi se omogućilo ženama lezbijske ili biseksualne orijentacije, kao trans* osobama puno uživanje njihovih temeljnih ljudskih prava.

Feministkinje ukazuju na činjenicu da su seksualna i reproduktivna prava niz veoma životnih prava koja se institucionalizirano krše, a vladajuće strukture ne čine ništa kako bi promijenile situaciju. Oduke o reproduktivnom zdravlju donosi žena, društvo to mora poštovani, država garantirati i religija se ne smije miješati!

Sve fotke pogledajte na ovom linku. 

Gospa_Opatija

Komentari

comments

Plovdiv poziv na akciju!

 

Mi, dolje popisane organizacije civilnog društva, članice ASTRA mreže, mreže udruga Srednje i Istočne Europe koje rade na pitanjima spolnog i reproduktivnog zdravlja i prava, uključujući i organizacije iz srednje Azije i Balkana te Kavkaskih zemalja, ukazujemo na izazove koji su nametnuti nevladinim organizacijama u našoj regiji. Posebno smo zabrinute za ostvarivanje financiranja rada udruga, kao i smanjenje investicija u civilnom društvu koje je orijentirano na spolno i reproduktivno zdravlje. 

Prisutnost nevladinih organizacija u našoj regiji je svojstvena i neupitna, s obzirom da se regija još uvijek nalazi u vremenu transformacije i političke turbulencije. Nakon pada komunizma civilno društvo je naučilo kako se voditi u novoj stvarnosti te se taj proces nastavlja sve do danas, što regiju Srednje i Istočne Europe ne čini niti dijelom globalnog sjevera niti globalnog juga sa svojim specifičnostima i karakteristikama.

Nevladine organizacije su neophodne za uspostavljanje kontakta između nositelja politike, vlade i građana. One djeluju kao savjetnice, ‘čuvarice’ te često pružaju određena sredstva, donose rješenja i stručnost. Bez prisutnosti organizacija civilnog društva ne bi postajala prava demokracija i glasovi onih koji su najviše izloženi riziku i marginaliziranih grupa ostali bi nečujni. Osim toga, nevladine organizacije koje su članovi mreže ASTRE, jačaju žene i djevojke, podižu svijest o ključnim pitanjima koja se tiču reproduktivnog i spolnog zdravlja i uče ljude svih dobnih skupina o njihovim ljudskim pravima, posebno spolnim i reproduktivnim pravima. Mnoge organizacije djeluju na lokalnoj razini, često bivajući jedini izvor potpore i informacija unutar lokalne zajednice.

Ženska reproduktivna prava i njihovo reproduktivno zdravlje dovedeni su u krizu u Europi. Proteklih par godina doživjeli smo mnoge napade na ženska reproduktivna prava koji su uvijek imali iste posljedice: ometanje pristupa uslugama za reproduktivno zdravlje. Uz pomoć organizacija civilnog društva spomenuti trendovi se mogu razmatrati, provjeravati, dovesti do saznanja javnosti te se može djelovati na njih na regionalnoj i međunarodnoj razini, posebno u dijelovima gdje su reproduktivna i spolna prava zanemarena. Neo-konzervativne grupe koje dovode u pitanje ravnopravnost spolova, spolno i reproduktivno zdravlje i prava, ‘upiru prostom’ na žene koje brane ljudska prava, što može dovesti do nasilja. Borkinje za ljudska prava, osim što su podložne istim vrstama rizika kao i drugi borci za ljudska prava, također su meta za, ili su izložene rodno specifičnim prijetnjama i rodno uvjetovanom nasilju.

‘Gorući’ problem nevladinih organizacija u našoj regiji svodi se na jednu riječ: financijska potpora. Nevladine organizacije su ovisne o financiranju i financijskoj potpori za njihov razvoj. Većina vlada u našoj regiji su manje nego spremni za financiranje projekata i inicijativa o spolnom i reproduktivnom zdravlju i pravima. Mnogi također zanemaruju ulogu njihovog civilnog društva, prozivajući ih katkad ”stranim agentima”. Privatni fondovi nalaze se drugdje te su mnoge međunarodne agencije napustile regiju, dok su neke od njih ostale u srednjoj Aziji i Balkanskim zemljama. Najviše uznemiravajući scenarij se odvija u novim državama članicama Europske Unije gdje su većina financijskih opcija za ženska prava, posebice spolno i reproduktivno zdravlje i prava, trenutno nedostupna. Povrh toga, nekoliko dostupnih mogućnosti financiranja rijetko se tiču glavnih sredstava, koji su pitanje opstanka za većinu nevladinih organizacija. To često rezultira vrlo malim brojem, pa čak i jednim ili dva zaposlenika i brojem volontera koji su ponekad jedini izvor radne snage.

Sredstva iz najutjecajnijih institucija su preusmjerena na druge regije i velike međunarodne organizacije koje se bave sa spolnim i reproduktivnim zdravljem i pravima. Te organizacije, osim što rade izvanredan i važan posao na globalnoj razini, također dijele svoje znanje i informacije o tome što se događa u manjim organizacija iz ostalih regija, uključujući i one koje rade na lokalnoj razini. Ova suradnja između međunarodnih organizacija, regionalnih i lokalnih nevladinih organizacija ima obostranu korist i stvara pozitivne rezultate. Međutim, da bi bili održivi i bili orijentirani prema budućnosti, ovaj proces zahtijeva ulaganja za organizacije na bazi država. Bez tih ulaganja i potpore neće uspjeti biti produktivne te kao posljedica toga može doći do prekida suradnje.

Ulaganja moraju osigurati budućnost i moraju jamčiti da će nevladine organizacije ostati ‘čuvari’ i izvori pouzdanih informacija i potpore. ASTRA mreža poziva institucije Europske unije, agencije Ujedinjenih naroda, regionalne i globalne fondacije i donatore te državne vlade da prouče svoje donatorske politike i probleme civilnog društva u regijama srednje i istočne Europe/srednje Azije u današnjem vremenu kada su reproduktivna prava dovedena u pitanje i osporavana svaki dan.

Napomena: 12-13. listopada 2015., članovi ASTRA mreže susreli su se u Plvodivu, Bugarskoj, da sudjeluju u godišnjoj radionici i strateškom sastanku. ”Plovdiv poziv na akciju” je rezultat tog sastanka i predstavlja skupinu najvažnijih ‘gorućih’ problema nevladinih organizacija u toj regiji.

ČLANOVI ASTRA MREŽE:

Albania – Albanian Family Planning Association

Armenia – Society Without Violence

Armenia – Women’s Resource Center

Armenia – Women’s Rights Center

Azerbaijan – Center „Women and Modern World”

Belarus – Women’s Independent Democratic Movement of Belarus

Bulgaria – Bulgarian Family Planning and Sexual Health Association

Bulgaria – Bulgarian Gender Research Foundation

Bulgaria – Gender Education, Research and Technologies

Bulgaria – Demetra Association

Bulgaria – Gender Alternatives Foundation

Bosnia and Herzegovina – Sarajevo Open Center

Croatia – B.a.b.e.

Croatia – CESI

Croatia – Women’s Room

Georgia – HERA XXI

Georgia – Real People, Real Vision

Georgia – Women’s Center Hungary – PATENT

Kazakhstan – The Legal Center for Women’s Initiatives „Sana Sezim”

Lithuania – Family Planning and Sexual Health Association

Latvia – Latvia’s Association for Family Planning And Sexual Health

Macedonia – Association for emancipation, solidarity and equality of women

Macedonia – H.E.R.A.

Macedonia – Shelter Center

Moldova – Family Planning Association

Moldova – Reproductive Health Training Center

Poland – Federation for Women and Family Planning

Romania – A.L.E.G.

Romania – AnA: Society for Feminist Analysis

Romania – Euroregional Center for Public Initiatives

Romania – The East European Institute of Reproductive Health

Russia – Novogorod Gender Center

Russia – Russian Association for Population and Development

Slovakia – Pro Choice

Tajikistan – Gender and Development

Ukraine – Women Health and Family Planning

Ukraine – Charitable SALUS Foundation

Uzbekistan – Future Generation

Komentari

comments

INKUBATOR

Znanost u funkciji religijskih naučavanja, na primjeru 1. nacionalnog hoda za život

Nakon skoro četrdeset godina ginekološkog iskustva-prakse tvrdim da je mogućnost da rađa ženina sreća i prokletstvo. Slavimo Majku – darovateljicu života. No slavimo li Nju doista iskreno misleći na njenu osobnost, njezine ljudske potencijale, njena nadanja i njene želje?

Mizoginija, često tako perfidno prikrivena (majka ali djevica), potka je većine religijskih učenja. Ni filozofi se nisu othrvali mržnji i neprijateljskom nemiru zbog postojanja žene kaže de Beauvoir i navodi Hegela: “Muškarac je tako zbog te diferencijacije aktivni princip, dok je žena pasivan princip jer u svojoj cijelosti ostaje nerazvijenom”(2).

Uprkos svemu i svima bečki liječnik na divanu otkriva nesvjesno a zaključuje i da svaka religija proizlazi iz “opsesivne neuroze”;…On (Freud) vidi mogućnost religijskog stava u downloadinfantilnoj situaciji, njenu relativnu nužnost u čovjekovoj nemoći i bespomoćnosti s obzirom na prirodu. (3)

Mržnju prema ženama kroz mržnju prema svijetu i svemu što ga čini zanimljivim, životu, ljubavi, želji, užitku, uzbudjenjima, tijelu, putenosti, radovanju, slobodi, nezavisnosti, samosvojnosti današnji filozofi nalaze u samim temeljima kršćanstva, u neurozama prvih propovjednika. Navoditeljice na zlo, zavodnice, grešnice, uzrok zla na svijetu mogu se nadati spasenju samo u materinstvu. (4). Mimo materinstva, po Crkvi, izgleda da žena ne postoji, barem ne kao ravnopravna partnerica, ona je samo inkubator. Grijeh što je željela spoznati, prema judeo-kršćanskoj priči plaćaju, dakle, Eva i njene kćeri. Ne samo uz bolne trudove, već i zbog te jedine uloge, da rađa, iako bi možda željela još koju ulogu u drami zvanoj život. Spolni užitak mimo prokreacije? Čista blasfemija. Kontracepcija? Ne dolazi u obzir, ne množite se poput zečeva, izjavio je papa (5) i krenuo dalje ne obazirući se na očite činjenice da je bez kontracepcije i dostupnosti pobačaja u sigurnim uvjetima ženski život i zdravlje opasno ugroženo.(6)

Tvrdnje kakve iznosi primjerice građanska udruga “U ime obitelji” da život ljudskog bića počinje začećem tj. spajanjem muške i ženske spolne stanice s jedinstvenim brojem kromosoma i specifičnim obilježjima jedinke (spol, visina, boja očiju i kose itd.) simplifikacija je i slatkorječiva manipulacija činjenicama u funkciji vjerskih načela. U članku 2319. Katekizma Katoličke crkve, 1983. se naime kaže: “Svaki ljudski život, od časa začeća sve do smrti, svetinja je zato što ljudsku osobu sveti i živi Bog hoće radi nje same na svoju sliku i priliku”.

Spajanje ženske i muške spolne stanice još ne znači da je nastalo biće s jedinstvenim brojem kromosoma. Ulazak spermija u jajnu stanicu tek potiče drugu mejotičku diobu pa tek nakon spajanja membrana gameta tijekom iduća 3 sata slijedi dovršetak II mejotičke diobe a u ooplazmi istaje ženski pronukleus s haploidnim brojem kromosoma nakon što je izbačeno drugo polarno tijelo.(7). No ako proces i krene dalje i završi singamijom – spajanjem kromosoma, vjerojatnost da se razvije u plod i da se plod rodi nije velika.

Uostalom, na svakih 100 oplođenih jajnih stanica rodi se najviše 20-25 djece. Većina se trudnoća gubi spontanim pobačajem, najčešće u fazi predimplantacijskog embrija i ranoj fazi implantacije. Spontano se pobaci oko 19% pretklinički implantiranih i barem 12% kliničkih trudnoća ( onih koje možemo dokazati npr. ultrazvukom).(8) Kakav je to okrutan eksperiment svetog i živog Boga.

Prisila da rodi, željela to ona ili ne i uzdizanje ploda na razinu božanstva dodjeljuje ženi ulogu inkubatora.

Nevjerojatno okrutni primjeri i tendencije uz kockanje sa zdravljem i životom žena sve su češći. Primjerice, vodeći uzrok smrti trudnica u prvom trimestru je vanmaternična trudnoća. Uprkos standardiziranim postupcima koji spašavaju život i zdravlje žene, neki katolički teolozi ne prihvaćaju bilo kakve postupke dok god je plod u jajovodu ( ili drugdje) vitalan!(9)

Što se tiče jedinstvenog broja kromosoma sva živa bića koja se razmnožavaju spolno imaju jedinstveni broj kromosoma nakon što se roditeljske gamete spoje, ne samo homo sapiens. Svima nam je zajedničko nasljeđivanje roditeljskih gena koji su ih naslijedili od svojih roditelja. Gamete vežu generacije, život je kontinuum. O njegovu početku ne postoji konsenzus među raznim znanstvenim disciplinama pa niti kada se razmatra proces razvoja ljudske jedinke i njene osobnosti.

Inkubator. Predimplantacijsko razdoblje. Implantacija.

Nakon što se pronukleusne membrane stope, kromosomi zauzimaju ekvatorijalni položaj i uslijedi njihovo spajanje – singamija i zatim mitotička dioba. Dvostanični zametak ne bi mogao preživjeti bez jajovodne tekućine, supstrata nužnog za rani razvoj oplođene jajne stanice. Doista vrhunski inkubator, taj ženin jajovod!

Zametak ulazi u materničnu šupljinu približno 100-120 h nakon oplodnje, u stadiju morule ili rane blastociste plutajući u sluzavom sadržaju unutrašnjosti maternice 2-3 dana. Potom se zametak izliježe odbacujući pelucidnu zonu omogućujući kontakt zametka sa sluznicom maternice. Započinje implantacija.

Implantaciju karakteriziraju tri faze: apozicija, adhezija i invazija. Kontakt ranog embrija (blastociste) s deciduom (sluznicom pripremljenom hormonima) potiču resice-mikrovili koje se stvaraju na stanicama sluznice. Implantacija se dogodi u blizini neke od kapilara ženine maternične sluznice. Zametak (sada trofoblast) penetrira u sluznicu maternice (endometrij). Počinje trudnoća. (10)

Doista vrhunski inkubator, ta ženina maternica i njena sluznica!

Inkubator. Razvoj posteljice

Posteljica se razvija iz stanica trofoblasta (dakle ploda) tijekom rane trudnoće (prva tri mjeseca), a potpuno razvijena posteljica hemokorionski je organ. Trofoblast tj. stanice placentnih resica u izravnom su kontaktu s krvlju trudne žene. Proces razvoja posteljice uključuje: stvaranje i implantaciju ranog embrija, diferencijaciju trofoblasta, razvojkorionskih resica, invaziju (prodiranje) trofoblasta u krvne žile maternične sluznice i vaskulogenezu i angiogenezu posteljice.

Visoka razina progesterona u krvi trudne žene omogućuje decidualnu reakciju tj. promjenu stanica strome i krvnih žila maternične sluznice oko implantirane blastociste u decidualne stanice. Primarna je funkcija decidualne reakcije osigurati prehranu i lokalnu imunosnu zaštitu za blastocistu. Decidualne stanice imaju i endokrinu funkciju, u decidui se eksprimiraju koštani morfogenetski proteini i čimbenici rasta.

Početkom razvoja zametka njegova je prehrana histiotrofična tj. stanice trofoblasta fagocitiraju sekret materničnih žlijezda. U vrijeme implantacije zametak razgradjuje površinsku mrežu krvnih kapilara sluznice maternice, a krv trudnice ispuni nastale šupljine. Za razvoj hemokorionske posteljice nužni su normalni uvjeti i dovoljna opskrba krvlju trudne žene. U 6. tjednu razvoja embrija spiralne arterije maternice nisu povezane s interviloznim prostorom. Maternične žlijezde izvor su sekreta u interviloznim prostorima, a u 8. tjednu uspostavlja se djelomična veza interviloznog prostora i spiralnih arterija maternice a unutrašnjost krajnjeg dijela svake ženine spiralne arterije ispunjava nakupina stanica citotrofoblasta (stanica embrija). Endovaskularnom invazijom stanica citotrofoblasta spiralne arterije maternice uskog lumena i velikog otpora protoku krvi, postaju uteroplacentne krvne žile decidue, sluznice maternice i unutrašnje trećine mišića maternice. Ove žile širokog lumena pružaju mali otpor protoku krvi pa posteljicu mogu opskrbiti velikom količinom oksigenirane krvi trudne žene.(11)

Kakav suradljivi inkubator – ta ženina maternica!

Inkubator. Funkcije posteljice

Komplicirana izmjena tvari i plinova izmedju trudničine krvi u interviloznom prostoru i fetalne krvi u interviloznom prostoru najvažnija je funkcija posteljice. Kroz placentnu membranu prolaze iz krvi trudnice u fetalnu krv hranjive tvari (glukoza, aminokiseline, lipidi, slobodne masne kiseline, vitamini, voda, elektroliti, kisik i protutijela trudnice. Ova protutijela mogu osigurati novorodjenčetu pasivnu imunost (difterija, ospice). Iz fetalne u krv trudnice prelaze produkti metabolizma (urea, mokraćna kiselina, bilirubin) i ugljikov dioksid.

Posteljica sintetizira glikogen, kolesterol i masne kiseline. Posteljica sintetizira mnogobrojne hormone, ona je i hematopoetički organ.

Sjajan organ, nije isključivo organ ploda ni potpuno organ trudne žene. Dokaz da je plod doista dio tijela trudne žene u najdoslovnijem smislu. Nema zamjenu, ne može se transplantirati. Životinjama je odlična hrana nakon poroda, homo sapiens koristi je u proizvodnji kozmetike.

“Dodavanje kisika i hranjivih tvari izvana”

Govoriti o fetalnoj medicini a ne reći da bez žene nema fetusa, ne obazirati se na nju, mizogini je pristup. Zanemariti nezamjenjivu i sjajnu ulogu koju žena ima u trudnoći znači ništa ne znati o jedinstvenoj fiziologiji reprodukcije u svih organizama koji se razmnožavaju spolno, pa i u ženke “homo sapiensa”. Nazvati trudnicu nečim “izvana” kako to skandalozno čini udruga “U ime obitelji” i zapravo je uopće ne spomenuti, nijekanje je njenog prava na život, na zdravlje i dostojanstvo i na njenu autonomiju, nijekanje je zapravo njenog postojanja mimo uloge inkubatora. Možda bi bila manje to “izvana” kada bismo svim trudnicama učinili himenorafiju (kiruršku rekonstrukciju himena) pa da rađa kao djevica?

Da, cirkulaciju u tkivu ploda možemo zahvaljujući tehnologiji uočiti vrlo rano u trudnoći, pa što? Možemo uočiti i pokrete ploda, pa što? Nastojimo poboljšati ishod trudnoće i da, brinemo za zdravlje ploda, no to možemo činiti samo pregledavajući, liječeći i poštujući NJU – ŽENU, ženku homo sapiensa, Afroditu ali i Atenu, radnicu i pjesnikinju, ljubavnicu, a možda i majku, ako to Ona želi biti.

Dr.sc. Jasenka Grujić, specijalistica ginekologije i opstetricije

Izvori (literatura):

1. http://uimeobitelji.net/prvi-nacionalni- hod-za- zivot-zagreb- subota-21- 5-21016/

2. De Beauvoir S. Biologijski podaci. prvi dio: Sudbina, U: De Beauvoir S. Drugi spol,

Zagreb, Naklada Ljevak, 2016., 29-56.

3. Fromm E. Socijalno-psihološka funkcija religije, U: Dogma o Kristu, Zagreb:

Naprijed, 1986., 16-24.

4. Onfray M. Osveta nedonoščeta. U: Onfray M. Ateološki traktat-fizika metafizike, Cres:

Poduzetništvo Jakić, 2009.

5. www.jutarnji.hr./papa– -dobri- katolici-ne- bi-trebali- biti…-/12777301/, pregled

8.5.2016.

6. Facts on Induced Abortion Worldwide. www.guttmacher.org/pub/fb-IAW, pregled

8.5.2016.

7. Sadler T W. Gametogeneza: razvoj muškihbi ženskih spolnih stanica. U: Langmanova

medicinska embriologija, Školska knjiga, Zagreb, 2008., 13-30.

8. Škrablin S. Spontani i habitualni pobačaj. U: Fetalna medicina i opstetricija, Đelmiš J,

Orešković ur., Medicinska naklada, Zagreb, 2014.

9. Health Care Refusals: Undermining Quality Care For Women. Ectopic pregnancy.

www.healthlaw.org.

10. Speroff L, Glass RH, Kase N. Sperm and egg transport, fertilization and implantation.

U: Speroff L, Glass RH, Kase N ur. Clinical Gynecologic Endocrinology and Infertility.

5. izd. Baltimore: Williams&Wilkins, 1994;231-250.

11. Cunningham FG, Leveno KJ et al. Implantation and Placental Development. U:

Williams Obstetrics, Cunningham FG, Leveno KJ, Bloom SL et al. ed. (24th edition), Mc

Graw Hill Education, New York, 2014.Grbeša Đ. Razvoj posteljice.

Komentari

comments

Kardinal Puljić upozorio žene da ne postanu štrace

Kardinale Puljiću, žene ne postaju štrace radi predbračanog/vanbračnog seksa.

Žene (i muškarci) se nađu u neobranom grožđu radi nedostatka informacija, ograničavanja prava na izbor i općeg neznanja, što vaša organizacija svesrdno potiče. To nema veze sa krpama. Ali ima veze s vašim dogmama.

keep-calm-and-štraca-on

Komentari

comments

Studiram ginekologiju i pobačaji će biti esencijalni dio mog posla

Kada sam počela studirati medicinu i zamislila svoju budućnost kao liječničku, pobačaj nije mogao biti dalje od te moje ideje. Sjećam se da je cijela moja generacija primala velike količine e-mailova u kojima nas se pozivalo da se pridružimo grupi ‘Studenti/ce medicine za pravo na izbor’, koje bi pročitala s interesom, ali bih ih onda pustila da potonu na dno inboxa. Znala sam gdje stojim, ideološki, i kako bi glasala u situaciji, ali nisam počela shvaćati kako bi se moja profesionalna dužnost prema pacijenticama i osobna uvjerenja mogla prožimati.

Četiri godine nakon, mnogo toga se promijenilo. Za dva kratka mjeseca ću diplomirati na medicinskom fakultetu i započeti sa svojom karijerom ginekologinje. Iako još imam mnoge godine formativnog treninga ispred sebe, znam jednu stvar –  kakva ću ginekologinja biti. Uvijek ću biti za i zalagati se za pacijentičino pravo na izbor, i dalje ću učiti  o tome kako joj pomoći da sigurno prakticira to pravo.

To je ono što znam. Posljednjih nekoliko godina su na mene duboko utjecale žene koje sam srela u trenutku kada su tražile medicinsku pomoć vezanu uz prekid trudnoće. Pravo na izbor više nije integralni dio moje osobne ideologije. Osjećam da je to stvar profesionalne i etičke odgovornosti.

Razumjeti i poduprijeti pacijenticu u njezinoj odluci je jedno. Biti suočena s fizičkim implikacijama te odluke je nešto posve drugo.

Na fakultetu smo učili/e relativno malo o pobačaju. Slušali smo jedno predavanje o materiji, deskriptivno i lišeno ikakve ideologije na način na koji su većina predavanja bila lišena ideologije. Kasnije u tom istom mjesecu, slušali/e smo predavanje dviju liječnika/ca: jedna osoba je radila u ruralnom predjelu zemlje i odabrala je ne raditi pobačaje, dok je druga osoba pružala pacijenticama te usluge. Umjesto debate, obje su osobe ispričale svoje priče i pustile nama da razmišljamo. Za mene, to je bio početak dugog procesa koji se reflektira na moju ulogu buduće liječnice.

Perspektiva liječnika koji odbija raditi pobačaje na osnovi vjere je za mene bila vrlo provokativna I problematična. Objasnio je da se on protivi pobačaju radi svoje savjesti, i to ne samo za vršenje istih, već i za slanje pacijentice liječniku/ci koji/a pobačaje radi. Govorio bi svojim pacijenticama da je to put na koji on s njima ne može poći (njegove riječi kako ih se sjećam) te bi ih uputio svom kolegi, koji bi im zatim rekao gdje mogu napraviti pobačaj.

Pogledala sam po dvorani za predavanje i primijetila kako neki od mojih kolega/ica kimaju glavom u odobravanju na njegovu priču koja se zapravo čini sasvim razumnom, dok je dio ipak bio začuđen. Bila sam u potonjoj grupi. Zašto me je to toliko uzrujavalo? Izgledao je kao dragi čovjek koji ima pravo na svoja osobna uvjerenja i izražava ih, no što sam više promišljala o prioritizaciji takvih vjerovanja nad onime što smatram njegovom profesionalnom obvezom prema pacijenticama, to sam bila sigurnija da bi njegov izbor mogao štetiti pacijenticama.

Svi/e imamo osobna uvjerenja, ali izložiti pacijentice neizostavnoj osudi koja je morala pratiti takve susrete je djelovalo jednostavno krivo, kao i prisiljavanje da ona ide kod još jednog/e liječnika/ce.

Kasnije sam promišljala, kada u jednom momentu pacijentica napokon dođe do usluge koju traži, može li se doista vratiti tom liječniku? Kako se pozitivna i povjerljiva veza između liječnika/ce i pacijentice može nastaviti nakon ovoga?

Uskoro su se moja promišljanja o pobačaju pretvorila iz teorijskih u praktična. Na trećoj godini studija sam provela šest tjedana uronjena u svijet ginekologije i opstreticije. Imala sam pacijenticu koja je imala kirurški pobačaj – prvi koji sam ikada vidjela. Pacijentica je bila majka dvoje zdrave djece, trudna s trećim, no trudnoća je išla potpuno krivo. Njezin fetus je imao ozbiljne anomalije koje su dijagnosticirane u drugom tromjesečju trudnoće. Anomalije su bile toliko ozbiljne da je bilo izgledno da će fetus umrijeti ili u maternici ili kratko nakon poroda. Nakon što je saznala, žena je odlučila prekinuti trudnoću.

Sama procedura nije bila nježno upoznavanje s praksom pobačaja. S jedne strane, drago mi je da je tako, jer me je natjerala da prvi put propitam svoju ideologiju, smanjujući moju emocionalnu reakciju u odnosu na ono što sam osjećala dubokom dužnošću prema pacijentici koja je bila ispred mene.

Shvaćati i razumjeti pacijenticu u njezinoj odluci je jedno. Biti suočena, iz prve ruke, s fizičkim implikacijama te odluke je druga. Postoji razlog što protivnici/ce prava na pobačaj često koriste fotografije nastale nakon ovakvih procedura u drugom tromjesečju. Fetus je, u datom trenutku trudnoće, već bio razvijen u nešto što je pomalo djelovalo i bilo prepoznatljivo kao biće s ljudskim izgledom.

Prvi put sam osjećala težinu onoga što je ranije bilo samo teorija. Bila sam prisiljena, u tim minutama u operacijskoj dvorani i mnoge dane nakon toga, prevazići svoju tugu s nečime potpuno suprotnim. Bio je to snažan i rastući osjećaj da smo učinili/e nešto terapeutski i dobro, da smo olakšali mali dio tereta i patnje, i da smo, što će se dogoditi kroz neko vrijeme,pomogli/e pacijentici da dođe na put ozdravljenja nakon užasne situacije.

Kako sam nastavila raditi s pacijenticama, otkrila sam da većina pobačaja ne izgleda tako. Većina žena koje zatraže pobačaj – do 90 posto – to učine u prvih 12 tjedana trudnoće i samooko 1 posto ga zatraži nakon 20 tjedana tudnoće. Unatoč čestim stereotipima, žene koje imaju pobačaje su rasno različite, mnoge su iz nezavidnih pozicija i nestabilnih socijalnih situacija, kao i ostale koje uživaju relativne privilegije. Njihovi razlozi za donošenje odluke o prekidu tudnoće su različiti i često vrlo kompleksni. Mnoge od pacijentica koje sam vidjela su bile ili udane ili u nekim drugim oblicima predane veze. Statistike nam govore da više od 60 posto žena već ima djecu.

Neke od pacijentica koje sam srela su znale svoju odluku i razloge od trenutka kada je test pokazao pozitivno, dok su druge duže promišljale o ovome i donesle jednako odlučan sud. Neke su bile u miru s njom, neke su bile u konfliktu same sa sobom na dan procedure, i dalje žaleći činjenicu da su trudne u trenutku kada to ne žele biti.

Nikada neću zaboraviti pacijenticu koja mi je rekla da je jedina stvar koja može biti gora od pobačaja zapravo njezina potencijalna odluka da kliniku napusti i dalje trudna. Ovaj osjećaj bivanja zarobljena između zida i teške odluke je bila česta, no kako je druga pacijentica jednom objasnila, bilo je neke utjehe i snage u tome što makar imaju izbor.

Živimo u zemlji gdje je otprilike pola trudnoća neplanirano, stoga, ne pretjerano iznenađujuće, postoji i mnogo žena koje zatrudne i odluče ne roditi. Znamo da će jedna od tri žene imati pobačaj do 45 godine života. Je li taj broj, kako neki smatraju, previsok? U 1990-im godinama Clintonova je administracija popularizirala ideju da pobačaj treba biti “siguran, legalan i rijedak”. Shvaćam takav sentiment, ali mislim da ima krivu poantu. Postoji mnogo načina kako smanjiti broj pobačaja. Neki od njih, a za koje mogu reći da smo im svjedočili/e u zadnjih nekoliko desetljeća, ne promoviraju zdravlje i reproduktivnu autonomiju žena.

Štoviše, jednoumno inzistirati da pobačaj mora biti “rijedak” nastavlja sa stigmatizacijom one jedne od tri žene koja će donesti tu odluku. S gledišta javnog zdravstva, krajnji cilj ne bi trebao biti smanjenje broja pobačaja, već osnaživanje žena da donose informirane reproduktivne izbore.

Možda djeluje kao trivijalna razlika, no različite su agende koje minimaliziraju odluke o ženskom zdravlju na društveno prihvatljive standarde i agende koja doista promiče žensko zdravlje.

Kao liječnici, kada sam uočena s etičkom ili kliničkom dilemom, jednostavno pitanje često pruža nevjerojatnu jasnoću situacije: koristi li ovo što radim mojim pacijenticama? Odgovor na ovo pitanje je uvijek “da” kada poduprem pacijentičino pravo na izbor. Porod pod prisilom nikada nije u najboljem interesu niti za dobrobit žene. Čak i u najboljim okolnostima, trudnoća nije, s medicinske strane, benigno stanje. Smrtnost radi komplikacija vezanih uz trudnoću ili porod je 14 puta veća od rizika koji prati ženu tijekom sigurnog induciranog pobačaja.

No, za mene, ta konstatacija je tek početak. Kao liječnica ću biti orijentirana ka radu za zdravlje svojih pacijentica, a to je puno više od brige za samo tijelo. To je naglašeno kada se radi o reproduktivnom zdravlju, koje ima neizbježnu emocionalnu i društvenu vrijednost za pacijenticu. U tom smislu, pravo na pobačaj je stvar dostojanstva i osnovne razine autonomije nad njezinim tijelom.

Šteta koju nanosi odbacivanje te autonomije je stvarna. Dosta je vratiti s malo u prošlost kako bi shvatili/e da na razini zakona i propisa ne postoji mjesto između legalnog pobačaja i nema pobačaja. Umjesto toga, imamo izbor između sigurnog i nesigurnog pobačaja.

Mnogi aktivisti/kinje koji se zalažu za zabranu pobačaja odbijaju prihvatiti činjenicu da žene koje ne mogu ostvariti pravo na siguran, legalan pobačaj, odabiru nesiguran pobačaj. No, u prošlosti se to događalo, u velikim brojkama, a zdravstvene posljedice za žene su bile tragične. Procjene o broju ilegalnih pobačaja u 1950-tima i 60-tima variraju od minimalno 200 tisuća do više od milijuna. Ovi ilegalni pobačaji su bili opasni – gotovo 20 posto svih smrti vezanih uz trudnoću je nastupilo kao posljedica ilegalnog pobačaja.

Danas gotove sve smrti koje nastupe kao rezultat nesigurnog pobačaja su statistike zemalja u razvoju, gdje je usluga ilegalna ili nedostupna na drugi način. Vraćanje SAD-a u takvu situaciju bi bilo zastrašujući udar na zdravlje i dobrobit žena.

Nema dostupne sredine kada se radi o trudnoći. Iako žena može odlučiti dati dijete na udomljavanje i ne biti roditeljica, teret tudnoće i poroda i dugotrajne posljedice istih su jedino na njezinim leđima.

Nemogućnost kompromisa je ono što čini debatu o pobačaju toliko zanimljivom široj javnosti. Ne postoji jednostavan odgovor, ali vjerujem da postoji ispravan odgovor. Sve se svodi na to kakvi smo mi, kao društvo, jesmo li spremni/e prihvatiti svijet u kojem mogućnost žene da stvori i rodi dijete ravna obvezi da to i učini. Jesmo li spremni/e prihvatiti nesiguran i nelegalan pobačaj ispred sigurnog i legalnog pobačaja u ime osnaživanja ovog imperativa? Na takva pitanja, kao buduća liječnica koja će brinuti o zdravlju žena, odgovaram – ne.

Ja sam studentica medicine koja je za izbor, i uskoro ću biti liječnica koja će se zalagati za izbor, predana učenju, između svega ostalog, kako bi mogla pružati sigurnu uslugu pobačaja i zagovarati se za prava svojih pacijentica. Osjećam da je neobično važno za liječnike/ce da se uključe u ovaj razgovor u trenutnoj političkoj klimi. Posljednjih godina izgleda kao da su anti-choice aktivisti/kinje zauzeli poziciju brige za žensko zdravlje kako bi opravdali sve pokušaje ograničavanja legalnog pobačaja

Za proceduru koja je sigurna kao pobačaj, količina pravilnika koji ga okružuju je nevjerojatno. Od siječnja 2014. godine više od pola država je donijelo na snagu pravilnike koji ograničavaju prava na uslugu pobačaja i osobama koji ga čine i pacijenticama. American Medical Association iAmerican College of Obstetricians and Gynecologists se protive ovakvim regulacijama jer oni ne pridonose sigurnosti pobačaja, već ugrožavaju zdravlje žena limitirajući im pristup ovoj usluzi.

Legalnost pobačaja ne znači previše ako je nemoguće pristupiti toj usluzi. Broj davatelja usluge je u porastu, kao i broj klinika u kojima se pobačaj može napraviti. Od 2011. godine alarmantnih 90 posto okruga u SAD-u funkcionira bez klinike za pobačaj, unatoč činjenici da38 posto Amerikanki živi u tim dijelovima zemlje.

Obavezo savjetovanje i otežavajući periodi čekanja su dizajnirani kako bi ženu odvratili od odluke i nemaju ništa s povećanjem sigurnosti ove, već ionako veoma sigurne prodcedure. Neke države ograničavaju pristup pobačaju efektivnim prisiljavanjem klinika da se zatvore na temelju neadekvatnih uvjeta koji su irrelevantni za provođenje sigurnog prekida trudnoće. To možda i hoće smanjiti broj pobačaja, ali neće poboljšati zdravlje žena.

Liječnici/ce su u mnogim državama zakonski dužni/e pročitati netočne informacije o rizicima pobačaja pacijenticama prije same procedure. To narušava toliko važno povjerenje koje treba postojati između žene i njezinog/e liječnika/ce i u sukobu je s liječničkom prisegom da neće učiniti ništa loše. Pobačaj možda jest vruće političko pitanje, ali je on u svojoj osnovi medicinsko pitanje, kao i sama trudnoća.

Neovisno o tome koja je tvoja moralna pozicija kada se govori o pobačaju, politizacija ženskog zdravlja nas treba zabrinjavati jer kada se govori o ograničavanju prava, zdravlje je, a ne ideologija, na kocki. Zagovaranje prava žene na siguran pobačaj je jedan od načina na koji ispunjavam svoju dužnost promoviranja zdravlja svojih budućih pacijentica.

Izvor: Libela.org

Komentari

comments

Slučaj Poljska: Između prljave zarade i čiste savjesti

Kada se govori o pravu na pobačaj u Europskoj Uniji, Poljska je, uz Irsku, Španjolsku, Portugal i Cipar, jedna od onih država koje svojim građankama brani prakticiranje njihovih ljudskih prava. U Poljskoj je 1950-tih godina 80,000 žena godišnje bivalo hospitalizirano radi ilegalnih pobačaja. Nakon destalinjizacije 1956. godine, to se promijenilo i pravo na pobačaj regulirano je zakonom. No, 7. siječnja 1993. godine došlo je do povratka u mračno doba za ženska reproduktivna prava, te je nakon četiri godine debatiranja izglasan zakon protiv pobačaja. Zakon je donesen unatoč tome da je Poljska javnost bila protiv. Drugi je paradoks taj da su Poljakinje izgubile pravo na izbor odmah nakon što je Poljska postala neovisna i demokratska država.Pročitaj više

Komentari

comments

Međunarodni dan ljudskih prava

Danas se obilježava Međunarodni dan ljudskih prava. Na današnji dan, 1948. potpisana je Opća deklaracija o ljudskim pravima.

Prenosimo članke koji su bitni u odnosu na seksualna i reproduktivna prava:

Članak 2. – Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status. Nadalje, ne smije se praviti nikakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili područja kojemu neka osoba pripada, bilo da je to područje neovisno, pod starateljstvom, nesamoupravno, ili mu je na neki drugi način ograničen suverenitet.

Članak 3. – Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.

Članak 4. – Nitko se ne smije držati u ropstvu ili ropstvu sličnom odnosu; ropstvo i trgovina robljem zabranjuju se u svim njihovim oblicima.

Članak 5. – Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kazni.

Članak 6. – Svatko ima pravo da ga se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu.

12341035_748098608654698_6087304232856863215_n

Komentari

comments