Prema važećem Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, čl. 15 st. 2. u Republici Hrvatskoj, žena može legalno izvršiti prekid trudnoće bez dozvole komisije, ako se radi o trudnoći koja traje do 10 tjedana. Prema istom zakonu te na temelju rješenja Ministarstva zdravstva od 1. 9. 1996. godine, prekid trudnoće se može obaviti u samo za to ovlaštenim stacionarnim zdravstvenim ustanovama.
Zakon kaže:
Prekid trudnoće je medicinski zahvat.
Prekid trudnoće se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća.
Nakon isteka deset tjedana od dana začeća, prekid trudnoće može se izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim zakonom.
Sve što izlazi iz okvira prije navedenog zakona spadalo bi načelno u kazneno djelo – Protupravni prekid trudnoće
Članak 97.st.1 KZ-a
(1) Tko protivno propisima o prekidu trudnoće, trudnoj ženi s njezinim pristankom započne vršiti, izvrši ili joj pomogne izvršiti prekid trudnoće,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine.
Pravni propisi koji reguliraju inducirani prekid trudnoće različiti su u raznim zemljama. Posljednjih godina sve je veći broj zemalja liberalizirao svoje stajalište prema ovom zahvatu, no još se uvijek u zakonskim propisima mogu pronaći sve varijacije na temu: od potpune zabrane do potpune slobode obavljanja abortusa. Kada se govori o potpunoj liberalizaciji umjetno indiciranog prekida trudnoće, taj se zahvat može vršiti na zahtjev trudne žene neovisno o razlozima, uz eventualno ograničenje u odnosu na veličinu trudnoće. Kada se govori o djelomičnoj liberalizaciji propisa o artificijelnom prekidu trudnoće, onda za njegovu izvedbu moraju postojati odgovarajuće indikacije. Indikacije za umjetni prekid trudnoće mogu biti medicinske, eugeničke, socijalno-ekonomske i pravno-etičke.
Prekid trudnoće može zahtijevati samo trudna žena (uključujući maloljetnice i osobe djelomično lišene poslovne sposobnosti). Ukoliko je žena potpuno lišena poslovne sposobnosti, to za nju može učiniti staratelj, odnosno roditelj (ako je roditeljsko pravo produženo). U situaciji kada prekid trudnoće traži maloljetnica, uz njezin zahtjev je potrebna suglasnost makar jednog roditelja/staratelja. Za situacije kada je potrebna dodatna suglasnost, a roditelj/staratelj je spriječen, suglasnost daje organ staraterljstva.
Razvoj prava na pobačaj se može podijeliti u četiri razvojne faze (govorimo o području bivše Jugoslavije):
1. faza – legalni pobačaji nisu postojali, kao niti organizirana služba planiranja obitelji, te je korištenje kontracepcije izuzetno rijetko i ograničeno na samo jedan uski krug gradskog stanovništva. U našoj zemlji je takva situacija postojala do 1952. godine, a pravno se kategorizirala kao period zakonske prohibicije, odnosno netolerancije pobačaja.
2. faza – događa se “unutarnje prelijevanje”, odnosno većina pobačaja prelazi iz kategorije ilegalnih u ilegalne. Organizacija službe za planiranje obitelji je u povojima. Govorimo o fazi kada se abortus zakonski tolerira i liberalizira se prekid trudnoće (ova faza zahvaća većinu zemlje)
3. faza – izrazito dominira broj legalnih pobačaja, uz konkretan razvoj i djelovanje službe za planiranje obitelji. Dostupnost i znanje o kontracepciji je smanjilo ukupnu masu pobačaja. U ovoj fazi nalaze se samo određeni dijelovi Jugoslavije.
4. faza – karakterizira je široko prihvaćena primjena kontracepcije, sa znatno smanjenim brojem legalnih i s gotovo potpunim izostankom ilegalnih pobačaja. Krivulja ukupne mase induciranih pobačaja je niska.*
Praćenje i uočavanje faza je izuzetno bitno radi evaluacije problematike legalnih i ilegalnih abortusa, evaluacije i usporedbe statistika, a sve u svrhu planiranja i programirana sistematske borbe protiv ilegalnih pobačaja edukacijom i formiranjem liberalnih, suvremenih zakonskih okvira koja ne narušavaju kako pravo na izbor i integritet roditelja. *
*Izvor: prof. dr. sci. A. Kurjak i suradnici, Zagreb, Naprijed, 1989. godine
O čemu govorimo kada govorimo o – ilegalnom pobačaju?
Krivično djelo ilegalnog pobačaja može izvršiti svaka osoba, neovisno o tome je li liječnik/ca, zdravstveni/a djelatnik/ca. Bitne sastavnice ilegalnog pobačaj su trudna žena koja zahtjeva prekid trudnoće i napuštanje zakonskih okvira (trudnoća duža od 10 tjedana). Ta radnja se može, ili ne mora, izvršiti u zdravstvenoj ustanovi, te može biti izvršena artificijelno ili kemijski. Smatra se da je kazneno djelo vršenja ilegalnog pobačaja svršeno u slučajevima kada je pobačaj izazvan, no ne i završen, kada je izvršen u potpunosti, kao i kada je pružena pomoć pri tom činu.
Siguran artificijelni pobačaj se može izvršiti jedino u općoj bolnici ili kliničkom bolničkom centru, u kontroliranim uvjetima.